Tko je koga odabrao?

Kad dođe ona velika tuga, tuga koju nitko ne želi, a koja se samo desi u trenutku i u sekundi promijeni sve, obično ne znamo kako da podržimo. Ne pronalazimo prave riječi, ne znamo što nam je činiti. Ostanemo postrani jer mislimo da će netko drugi utješiti bolje. Možda ne želimo dodatno podsjećati na bol. A pravih riječi nema. I naše podsjećanje na bol onoga koji se u boli nalazi, njemu će dati osjećaj da je vidljiv i da netko o njemu brine. S podsjećanjem mu priznaješ pravo na njegovu bol i pokazuješ da suosjećaš s tom boli. Jednostavno razumiješ iako je teško.
Kad je mene snašla tuga, žalostila su me i moja očekivanja od drugih. Onih rekli bismo bliskih, od kojih očekuješ da će nešto napraviti, bilo što. Danas sam u miru s tim. S očekivanjima. Razumijem bolje. Jer sam bila i u onoj drugoj poziciji. Poziciji ostanka bez riječi u tuzi druge osobe. Zato vjerujem da je i veći broj ljudi u našim životima prolazio kroz slično stanje. Jednostavno nisu pronalazili riječi ni način.
Što su radili oni koji su me osnažili, zbog kojih mi se srce i u tuzi osmjehnulo i pronašlo volju? Oni koji su me naučili kakva želim biti? Jednostavno su bili tu, dolazili su, zvali su, slali su poruke, neke su bile i obični „stickeri“ sa značenjem „u mislima ste nam“, doputovali su iz drugog grada, čuvali su Jana kao da je najveće blago na svijetu, smiješili mu se, ljubili ga, mazili, govorili koliko je predivan.
Ima i onih par koji su me zadužili za života. Moja i Markova mama bile su uz mene neprekidno, svaki dan, tri godine. A sestra i teta dan za danom su, i tako danima, sjedile na rubu kreveta, svaku večer, dok sam ja plačući dojila i uspavljivala svoje dijete. Jana kojeg sam od prve sekunde života beskrajno voljela i ne mogu riječima opisati koliko sam brinula o njegovom zdravlju, ali sam itekako tugovala za djetetom o kojem sam maštala, a koje nisam dobila. Ništa nisu govorile, samo su tamo sjedile. Slušale moje brige o budućnosti i životu kojem je kraj. Možda su koji put i zaplakale. Vjerojatno puno više poslije. Ne znam, sve mi je u magli. Oči i um su mi bili zamagljeni. Od suza, briga, od straha. Vjerujem da nema strašnije stvari nego gledati nekoga koga voliš beskrajno, u očajanju, tuzi i boli. I osjećati nemoć kako da ju ublažiš, makneš, izbrišeš, olakšaš. Zato im se divim.
Naučile su me kako razumjeti bez riječi, bez osuđivanja, bez komentara. Kako podržati tako da su „samo“ tu. Naša obitelj je uz ogromnu podršku i prisutnost prekrasnih ljudi prošla kroz proces tugovanja. Proradili smo i dozvolili si osjetiti i pokazati sve one teške osjećaje i došli smo do kraja. Do prihvaćanja novog obiteljskog i životnog puta.
Bojim se da mnogi možda nemaju tu privilegiju.
Tuga baš ne daje izbora, ne pita kad će, gdje i koga zaskočiti. Zato zapamtite, iako svatko tuguje na svoj način, nemojte pristati na odgovor „ne trebam“, „dobro sam“ i „sve je ok“. I nisu vam potrebne nikakve riječi. Budite tu, jer i „samo“ biti tu, sjediti i ništa ne govoriti, nekome će možda spasiti život. Premda vam bio i samo poznanik.
Janova mama
Povremeno pročitam i čujem da neki ljudi još uvijek savjetuju: „Ostavi ga i kreni dalje, ionako ništa od njega“, „On će ti teško prohodati i progovoriti, a i brže umru pa se ne trebate toliko brinuti“. Čitam kako neki roditelji negdje ispisuju djecu iz grupe ili iz razreda u koju je upisano i dijete s teškoćama, čitam i da oni koji misle da imaju moć ne prihvate drugačiju djecu u vrtić ni ne pogledavši to dijete ili barem porazgovaravši s roditeljima.
Postoje i oni drugi. Oni koji zaslužuju da se o njima govori. Govori više.
Kazala je jedna ravnateljica „Jan je dobrodošao!“, psihologinja „Jan je upravo tamo gdje mu je i mjesto, među djecom“, defektologinja „Ja njega vidim u jednoj lijepoj budućnosti, u kojoj će biti samostalan i raditi neki posao. Jedna je logopedinja sa suzama u očima rekla „Čekajte, prvi puta sam čula kako se smije na glas, moram to proživjeti“ i čvrsto ga zagrlila. Jedna je trenerica rekla „Naučit ću ga plivati, može on to!“ Odgojiteljice, jedna čučne i čvrsto ga zagrli pa imam osjećaj da će se utopiti u tom zagrljaju, druga kad ga zagrli nasloni svoje lice na njegovo i zarine nos uz mali vrat i iza uha, treća s veseljem u glasu viče s ulaza „Jan dobro jutro, jesi nam stigao?“
Roditelji druge djece koje srećemo zastanu, pomaze Jana po ručici, dopuste mu da ih dodirne, pitaju „Kako si danas Jan? Jesi dobro spavao?, mahnu mu i podare osmijeh, kaže jedan tata „Moj sin često kod kuće spomene Jana“, s osmijehom i podrškom.
Želim reći da nečija mala dobra djela i iskazivanje dobre namjere i prihvaćanja, drugome život znače. I dok ovo pišem razmišljam o tome koliko smo sretni, i koliku sreću su nam ovi ljudi donijeli.
Nisu svi na našem putu na ovaj način reagirali odmah i od prve.
Ali nisam prestala tražiti. Jer sam znala da su tu negdje. Ti ljudi sa srcem i dušom.
Ljudi koji će vjerovati u njega. Vjerovati meni da se isplati vjerovati u njega i postaviti veća očekivanja.
Kraj drugih samo produžimo. Ne isplati se previše uvjeravati ni osvrtati.
I još nešto. Nije to do države u kojoj smo. Niti do grada u kojem živimo. Niti do vrtića u koji smo krenuli.
Do čovjeka je na kojeg naiđemo i koji će pronaći načina da te utješi, da ti podari osmijeh, čvrst zagrljaj i obećavajući pogled, da pomogne slabijem i onome koji je u nevolji prije nego što će izreći neki izgovor o tome kako se ne može.
Ova je mama krenula ovih dana na posao.
Sigurna jer zna da je njezin sin u dobrim rukama. Da susreće dobre ljude. Da usrećuje svoju okolinu. I da je sretan.
Zahvalna sam tim dobrim rukama na našem putu.
I zbog svega bezbrižna.
I takva krećem prema novim radnim i životnim izazovima kojima se veselim.
Janova mama
Sve je postalo lakše u životu i nekako sam pronašla duševni mir onog trena kada sam naučila da na ljude i njihova ponašanja gledam iz pozicije kakva želim biti i kakva ne želim biti.
Počele su kružiti internetom priče o iskorištavanju, tučnjavama, o tome da ljudska patnja nekima služi kao samopromocija, o tome kome je ispravno, a kome nije uplatiti novce na račun itd.
Kruži internetom i slika jedne gospođe kojoj su cigle od ruševina njezinog doma poslužile da na njima skuha kavu, s OSMIJEHOM. Eto, upravo takva želim biti i to širiti dalje. To je osoba i osobnost koja me inspirira i ispunjava divljenjem. Zna ta gospođa negdje u dubini duše da tuga ne traje zauvijek. I da će možda na tim ruševinama, uz pomoć dobrih ljudi, niknuti novi, još ljepši dom. Još jača povezanost, obiteljska, susjedska. Zahvalnost za i najmanju sitnicu koja joj je dana u životu.
Tako je i nastao #predivanjan. Nije da nisam zaljubljena u vlastito dijete i najdivniji mi je na svijetu.
Ali #predivanjan je zapravo odgovor.
Odgovor na jedan ružan komentar.
Čitala sam ljetos vijest o zaposlenju jedne djevojke s Down sindromom u Zagrebu. Ne moram ni reći koliko me takva vijest razveselila i ispunila nadom i vizijom lijepe budućnosti.
I onda..pročitala sam ga. Komentar. Rekli bi ljudi, trol, hejter. Meni je to stvarni čovjek. Čovjek s kojim dijelim suživot u našoj zajednici. Čovjek kojeg Jan možda svakodnevno sreće na ulici.
Rekao je on: „Kad vidim djecu i odrasle osobe sa sindromom Down pomislim da Bog ima bolesni smisao za humor.“
Kojeg roditelja ne bi stegnulo oko srca? Pogledala sam tada svog Jana i poželjela otići na planinu i vrisnuti iz sve glasa: „To je moje dijete! Pogledajte ga, najljepše je i najdivnije biće na svijetu!“
#predivanjan je nastao kao odgovor na komentar.
Izabrala sam ponašanje kakva u životu želim biti i kako želim govoriti. O slabijima, nemoćnima, drugačijima.
Upravo zbog #predivnogjana danas više na takve komentare ne trošim energiju, ignoriram ih, a one ružne poglede i odstojanja ni ne primjećujem.
Vjerojatno smo i zato okruženi ozarenim licima.
Ovo naše malo remek djelo nek’ bude odgovor onima za koje Bog ima bolesni smisao za humor. Znam da ima i onih za koje Bog jednostavno ima savršeni plan. I oni su nam važni.
Meni će uvijek biti podsjetnik o tome kakva u životu želim biti!
Znam da dobronamjerni i ljubazni ljudi, između ostalog, ne broje kromosome.
Sretna nam svima i radosna, puna druženja i bliskosti 2021. godina.
Janova mama
Kažu da ako nikad ne ispričaš, ponovno proživljavaš.
Iza ove prelijepe slike kriju se vrlo emotivni i tužni trenuci.
Jan je bio otprilike mjesec dana star i to je bio dan kad sam se opraštala od djeteta o kojem sam sanjala i koje sam željela. Opraštala sam se od života koji sam tako fino isplanirala, od planiranih uspjeha, od snova o jednoj prekrasnoj četveročlanoj obitelji sa psom, onako američkoj.
Jer već sljedeći dan išli smo po njegov kariotip koji je samo potvrdio ono što sam cijelo vrijeme predosjećala. Da, rođen je s Down sindromom.
Prve mjesece provela sam sate neutješno plačući. Glasnije nego ikad prije. Jer jedino što smo tada čuli i slušali je sve ono što on neće moći i sve ono što neće biti. A toga ima jako puno. I baš je preplavljujuće. I tad su rođeni samo strahovi i same predrasude.
I to je zapravo najžalosnije u cijeloj priči. Jer Jan je bio samo beba. Beba koja treba ljubav. Mirisna, mekana beba koja treba zaštitu kao i svaka druga na ovom svijetu. Niti jednoj drugoj bebi u rodilištu nisu predvidjeli njenu budućnost. Našoj jesu. A samim time i nama.
Već dugo ne želim više slušati o Janovim ograničenjima. Meni nisu bitna.
Važni su mi ljudi koji su prepoznali njegove kvalitete, njegove sposobnosti, koji su osjetili toplinu i veličinu njegovih nježnih ručica i dubokog zagrljaja. Ljudi koji ga potiču, koji znaju da ljubav, smijeh, igra i trud rađaju fenomenalne i čudesne stvari. Ljude koji će se više veseliti njegovim malim koracima unaprijed, umjesto neprestano govoriti o tome što Jan nije i što ne može. I uvijek ću im biti zahvalna i iskoristiti svaku priliku da svoju zahvalnost i pokažem. Iako su i oni na dobitku, znaju, zato su i tu.
I zato se priključujem obiteljima djece s Down sindromom i podizanju svjesnosti o Down sindromu. Podizanju svjesnosti o njihovim mogućnostima, o njihovim postignućima, o njihovim veselim i radosnim danima i trenucima unatoč kromosmu viška koji ih pokušava opstruirati. I unatoč svim onim uglavnom negativnim predviđanjima.
Želim podijeliti dobru priču. Jer imamo dobru priču.
I želim gledati i slušati dobre priče. Jer one nas inspiriraju, one nas motiviraju i one su nam vjetar u leđa.
Od kada imamo Jana, grlimo se čvršće, smijemo se jače, volimo se više.
Jan je voljen i to je sve što mu treba.
A i mi smo voljeni, i nama je to sve što nam treba.
Ispalo je nekako uzajamno. I samo se širi i umnožava..kako to obično s ljubavlju biva!
Janova mama