Dobri ljudi su oko nas
Povremeno pročitam i čujem da neki ljudi još uvijek savjetuju: „Ostavi ga i kreni dalje, ionako ništa od njega“, „On će ti teško prohodati i progovoriti, a i brže umru pa se ne trebate toliko brinuti“. Čitam kako neki roditelji negdje ispisuju djecu iz grupe ili iz razreda u koju je upisano i dijete s teškoćama, čitam i da oni koji misle da imaju moć ne prihvate drugačiju djecu u vrtić ni ne pogledavši to dijete ili barem porazgovaravši s roditeljima.
Postoje i oni drugi. Oni koji zaslužuju da se o njima govori. Govori više.
Kazala je jedna ravnateljica „Jan je dobrodošao!“, psihologinja „Jan je upravo tamo gdje mu je i mjesto, među djecom“, defektologinja „Ja njega vidim u jednoj lijepoj budućnosti, u kojoj će biti samostalan i raditi neki posao. Jedna je logopedinja sa suzama u očima rekla „Čekajte, prvi puta sam čula kako se smije na glas, moram to proživjeti“ i čvrsto ga zagrlila. Jedna je trenerica rekla „Naučit ću ga plivati, može on to!“ Odgojiteljice, jedna čučne i čvrsto ga zagrli pa imam osjećaj da će se utopiti u tom zagrljaju, druga kad ga zagrli nasloni svoje lice na njegovo i zarine nos uz mali vrat i iza uha, treća s veseljem u glasu viče s ulaza „Jan dobro jutro, jesi nam stigao?“
Roditelji druge djece koje srećemo zastanu, pomaze Jana po ručici, dopuste mu da ih dodirne, pitaju „Kako si danas Jan? Jesi dobro spavao?, mahnu mu i podare osmijeh, kaže jedan tata „Moj sin često kod kuće spomene Jana“, s osmijehom i podrškom.
Želim reći da nečija mala dobra djela i iskazivanje dobre namjere i prihvaćanja, drugome život znače. I dok ovo pišem razmišljam o tome koliko smo sretni, i koliku sreću su nam ovi ljudi donijeli.
Nisu svi na našem putu na ovaj način reagirali odmah i od prve.
Ali nisam prestala tražiti. Jer sam znala da su tu negdje. Ti ljudi sa srcem i dušom.
Ljudi koji će vjerovati u njega. Vjerovati meni da se isplati vjerovati u njega i postaviti veća očekivanja.
Kraj drugih samo produžimo. Ne isplati se previše uvjeravati ni osvrtati.
I još nešto. Nije to do države u kojoj smo. Niti do grada u kojem živimo. Niti do vrtića u koji smo krenuli.
Do čovjeka je na kojeg naiđemo i koji će pronaći načina da te utješi, da ti podari osmijeh, čvrst zagrljaj i obećavajući pogled, da pomogne slabijem i onome koji je u nevolji prije nego što će izreći neki izgovor o tome kako se ne može.
Ova je mama krenula ovih dana na posao.
Sigurna jer zna da je njezin sin u dobrim rukama. Da susreće dobre ljude. Da usrećuje svoju okolinu. I da je sretan.
Zahvalna sam tim dobrim rukama na našem putu.
I zbog svega bezbrižna.
I takva krećem prema novim radnim i životnim izazovima kojima se veselim.
Janova mama
