Kako smo se riješili pelene?
Kako smo se riješili pelene?
Često mi u zadnje vrijeme stižu pitanja drugih mama o tome kako smo se riješili pelene.
Pa da podijelimo naše iskustvo.
*Upoznali smo se s kahlicom
Nekako ključnim smatram što smo u Janovoj ranoj dobi, čim je počeo biti stabilan u sjedenju, krenuli s upoznavanjem kahlice. Zašto? Zato što je, još dok nije stigao u motoričku fazu kretanja, stekao naviku mirnog sjedenja prilikom obavljanja nužde. Naravno da je to išlo uz animaciju, veselo, dječje, uz njegovo istraživanje. Cilj je bio da pridobijemo pažnju i fokus, ali i da se Jan osjeća ugodno. Sama kahlica, kao takva, je bila dječja, razigrana, sa životinjskim likovima, pa smo prije i prilikom posjedanja na kahlicu, usput pričali priče o likovima, imenovali životinje, oponašali njihova glasanja. Na taj način se Jan upoznao s kahlicom i vrlo rano, kroz nekoliko dana od upoznavanja, mogao je sjediti na kahlici bez ikakvog odbijanja. Vrlo je brzo shvatio da mu je zapravo tako i lakše obaviti nuždu, s obzirom na to da je imao učestale zatvore uzrokovane, između ostalog, hipotonijom. Roditelji djece s Down sindromom znaju da hipotonija uzrokuje brojne probleme povezane sa zatvorima, opstipacijom i općenito usporenim radom crijeva. Prihvaćanje kahlice i obavljanja nužde na njoj, kod nas je ispalo vrlo jednostavno, i tada o značaju toga nisam previše razmišljala. Ispalo je da je kod odluke skidanju pelene, ovaj rani pristup s privikavanjem na kahlicu, ispao više od pola odrađenog posla. Na isti sam način postupila i sa starijom kćerkom te nisam tada previše o tome razmišljala i moram priznati da je najvećim dijelom za ovakav pristup zaslužna moja mama. Eto, ponekad je dobro saslušati savjet starijih ☺.
*Stekli smo jutarnju i večernju rutinu obavljanja nužde
Vrlo rano Jan je počeo obavljati veliku nuždu prilikom jutarnje rutine i to mu je postalo dio bioritma. Njemu je to odgovaralo jer mu je položaj za obavljanje nužde bio prirodan. Kako je kahlicu dobro prihvatio, ritual smo uveli i prije večernje rutine. Tako se prije kupanja obavezno pomokrio na kahlicu. Obavljanje i velike i male nužde uvijek smo pozitivno komentirali i pohvaljivali Jana jer on jako uživa kad ga se pohvali i to mu je veliki poticaj da prihvati poželjna ponašanja.
*Napravili smo test zadržavanja mokraće
(u toplijim mjesecima)
Uz preporuku i savjetovanje s našom defektologinjom iz Down sindrom centra Pula, prije donošenja odluke oko skidanja pelene, napravili smo test sposobnosti zadržavanja mokraće. To je jedan vrlo jednostavan test koji nam zapravo pokazuje da li se kod djeteta mokraćni sustav kompletno razvio i da li je anatomski sve sazrelo za zadržavanje mokraće. Test se izvodi tako da se nekoliko dana bilježi učestalost mokrenja. S bilježenjem se kreće nakon jutarnjeg mokrenja te se svakih pola sata pregleda pelena i nakon što primijetimo da se dijete pomokrilo, zapišemo vrijeme. Možemo reći da je dijete sposobno zadržavati mokraću onog trena kad je pelena suha barem sat i pol do dva između svakog mokrenja.
*naučili smo znakove za “PIPI” i “KAKA”
Usporedno smo učili Jana koji znak da pokazuje kad mu se piški, a koji kad treba kakati. (Od ranih dana Jana učimo razne geste i manualne znakove kako bismo mu olakšali sporazumijevanje s okolinom, a sve u dogovoru s Janovim logopedinjama. Trenutno je Jan počeo i verbalizirati pa radimo i na poticanju izgovora glasova i slogova, prema metodi za djecu s apraksijom, ali o tom iskustvu ću drugom prilikom).
*Skinuli smo dnevnu pelenu
Kad smo utvrdili da Jan zadržava mokraću određeni period od sat i pol do dva, skinuli smo pelenu. U počecima se češće znalo dogoditi da se Jan pomokri u gaćice, no s vremenom to je postalo sve rjeđe. Posebno kad smo utvrdili da mu je pobjeći znalo onda kada se nije do kraja pomokrio, pa smo shvatili kako ga prilikom mokrenja, u više navrata moramo opomenuti da se pomokri do kraja. To je za njega bio proces učenja pa smo uvijek bez prevelike drame skinuli mokre gaćice i hlačice, dali mu da ih opipa kako bi osjetio da su mokre, te smo ga presvukli u suhu odjeću. Usput smo ponavljali znakić za mokrenje. Jana još uvijek vodimo periodično na toalet, odnosno ne čekamo da nas upozori kad mora obaviti nuždu. Iako, Jan će dati do znanja svojim znakovima, kad mora na toalet, posebno kad je posrijedi velika nužda.
Imamo sreće da su Janove odgojiteljice u potpunosti podržale naš trud oko skidanja pelena te su nam podrška i ohrabruju nas u procesu Janovog osamostaljivanja u pogledu obavljanja toaleta.
Ovo je naše iskustvo, vjerujem da će onima koje to tek čeka biti vrijedno ovo pročitati, ali svakako napominjem da se kod donošenja ove odluke, kao i kod drugih koje se tiču razvoja i zdravlja vašeg djeteta, posavjetujete prvenstveno sa svojim terapeutima i liječnicima.
Janova mama
