ONA pa ON... (i tračak o njemu)
Ona. Prije otprilike godinu dana. Jan se taman probudio i zajedno smo se Lana, on i ja stisnuli na fotelji i uživali u zajedničkom ritualu škakljanja, smijehoplača (naš izraz za suze od smijanja) i glupiranja.
Prepuštam se tom našem malom ritualu i ne moram ni reći koliko uživam gledajući i slušajući odzvanjanje smijeha u dječjoj sobi. Najbolji zvuk ikad.
Lana je nažalost u nekim trenucima gledala tužnu i uplakanu mamu. Osjećala je odsutnost tate. I to u trenucima kad se očekuje najveća radost i veselje. Rođenje malenog brace i dolazak male bebe u obitelj. Danas mi je žao zbog toga, ali ne možemo to promijeniti.
Znala sam da će jednog dana postaviti pitanje, ali nisam očekivala da će to biti tako rano.
Stiglo je upravo nakon jednog ovakvog rituala, onako iz vedra. “Mama, jel bi ti htjela da se Jan rodio bez Down sindroma?“
Pitanje je došlo s razlogom. I nisam se mogla pretvarati. Da, u onim trenucima htjela sam da bude zdrav i da ne bude drugačiji. Nisam bila spremna boriti se, vući za rukav, kucati, objašnjavati, istraživati. Gdje i kako ćemo pripadati? Brojne misli, strašne, iracionalne. Voljela bi da nije bila tuga ta koja je obilježila Janov početak života. Ali Lana, pogledaj ga (on je bezbrižno ležao na prematalici i čekao da dovršim stavljanje pelene, još je imao ozareno lice od smijanja, od prije par trenutaka), sada ne mogu zamisliti da ga nema. Takvog smiješnog i luckastog, dražesnog, mekanog i krhkog, a opet tako snažnog.
Ona je ko iz topa provalila: „Ja bi htjela da uvijek ostane isti. Meni je on najbolji braco. Jedino mi je žao što teško hoda i ne može govoriti.“
Nisam morala previše objašnjavati. Djeca jednostavno nemaju predrasude i strahove odraslih. On je samo njezin mali braco i točka. Otrijeznila me samo tako. I posramila. Bit će to ljubav, ljubav za cijeli život. Znam.
I da ona, moja Lana je ta koja je sve pokrenula. Jer zbog nje sam se najviše brinula. Drugačija mama se vratila iz bolnice. Nije više bila samo njezina. Ali ne samo to, nije više bila ona ista, ni približno onoliko posvećena. I gledala je to sve moja mala krajičkom oka.
Tad sam osvijestila da samo o mojem mentalnom stanju ovisi daljnji tijek života cijele naše obitelji. I iznad svega želim da smo zajedno i da nam je dobro.
I da Lana ostane vedro, veselo, nasmijano biće, otvorena, svestrana, kakva je, želim da odrasta u atmosferi ljubavi, bezbrižnosti, igre i veselja. I da ima svoje vrijeme kada je ona zvijezda dana.
I znam da to ovisi isključivo o meni i njezinom tati.
On. Rekli su mi kad sam došla po njegov kariotip da nitko nije kriv. Nema krivca. Jednostavno, da sam rođena s takvom srećkom u ruci.
Od tad sam često čula kako su djeca s teškoćama u razvoju u startu dobila lošije karte.
Ok, istina. Ali ne znaju oni da naš tata odlično igra i pobjeđuje i s lošim kartama. Da ćemo mi, zajedno, iz situacije u kojoj smo se našli bez izbora, izabrati da vjerujemo, u njega, u nas, u dobre ljude koji nas okružuju. I da ćemo pobjeđivati predrasude.
Čula sam i od jedne osobe da sam možda nekad nekog povrijedila pa eto sad mi se to vratilo po karma sistemu. To mi je bilo baš teško i puno sam o tome razmišljala i preispitivala svoja ponašanja prema drugima. Koja su to moja zla i zločestoće bile da sam zaslužila dijete s teškoćama u razvoju? I trajalo je to preispitivanje, i nije bilo lako. I onda sam naišla na poruku da sve što volimo nosimo sa sobom. Pa, ako sam ga u prošlom životu voljela barem mrvicu od onog što sad osjećam prema njemu, onda će vječno putovati sa mnom.
Rekli su mi i da oni najjači dobiju najveći križ. Tad sam mislila nek´ si ga onda uzmu oni najjači. Jer ja sam još u duši mala i meni treba da se sklupčam negdje u toplom krilu. Ne, ne mogu ja to..
A onda, taj križ kako kažu, dobio je drugi smisao.
Iako, realno, nije nimalo lako, ne želim ni djelićem misli pomisliti da je Jan moj križ.
On je moj život i postao je moj put. S njim sam dobila vječnu i bezuvjetnu ljubav, toplinu, milinu i zarazni smijeh. Ogromnu snagu. Zbog njega znam svoju svrhu i imam smjer.
Tračak o njemu..Veseo. Vedar. Dobro raspoložen. Uvijek na raspolaganju za pomoći. Omiljen u društvu. Nije dobio laganu ulogu. Život nekako nametne da moraju biti jači, stijene, sve odraditi čvrsto, s emocijama negdje poslije kad nitko ne vidi. I on se tražio, trebalo mu je vremena. I ne zamjeram. Primio me za ruku na samom početku i rekao mi “ imamo ljubav i to je jače od svega“. I to me držalo sve vrijeme našeg traženja. Kasnije je samo u jednoj prilici dodao kako nije u njegovom stilu da bježi. Znaj da te vidim. Cijenim. I volim beskrajno. Ipak smo mi srodne duše. I da s tobom je sve lakše, ljepše, zabavnije, avanturističnije i veselije. I molim te jedino, igraj s tim našim „lošim kartama“ i dalje ovako dobro. I s vremena na vrijeme se osvrni i pogledaj nas dokle smo stigli. Mi djeca.
O meni
Ja sam sanjar. Vjerujem u čuda, čaroliju toplih bajki i sretne završetke. Ponesena sam i ostvarena čudom ljubavi koju nam je u život donio nepoželjni gost Down sindrom. Kad bih imala čarobni štapić izbrisala bih tugu iz svačijeg srca. Zauvijek. U stvarnosti želim biti podrška. Da ju nekome, negdje i nekad barem malo umanjim. To sam ja. Ponosna mama Jana i Lane. Bogata jer dijelim život sa svojom srodnom dušom.