Počelo je s mojom pričom

Kažu da ako nikad ne ispričaš, ponovno proživljavaš.

Iza ove prelijepe slike kriju se vrlo emotivni i tužni trenuci.

Jan je bio otprilike mjesec dana star i to je bio dan kad sam se opraštala od djeteta o kojem sam sanjala i koje sam željela. Opraštala sam se od života koji sam tako fino isplanirala, od planiranih uspjeha, od snova o jednoj prekrasnoj četveročlanoj obitelji sa psom, onako američkoj.

Jer već sljedeći dan išli smo po njegov kariotip koji je samo potvrdio ono što sam cijelo vrijeme predosjećala. Da, rođen je s Down sindromom.

Prve mjesece provela sam sate neutješno plačući. Glasnije nego ikad prije. Jer jedino što smo tada čuli i slušali je sve ono što on neće moći i sve ono što neće biti. A toga ima jako puno. I baš je preplavljujuće. I tad su rođeni samo strahovi i same predrasude.

I to je zapravo najžalosnije u cijeloj priči. Jer Jan je bio samo beba. Beba koja treba ljubav. Mirisna, mekana beba koja treba zaštitu kao i svaka druga na ovom svijetu. Niti jednoj drugoj bebi u rodilištu nisu predvidjeli njenu budućnost. Našoj jesu. A samim time i nama.

Već dugo ne želim više slušati o Janovim ograničenjima. Meni nisu bitna.

Važni su mi ljudi koji su prepoznali njegove kvalitete, njegove sposobnosti, koji su osjetili toplinu i veličinu njegovih nježnih ručica i dubokog zagrljaja. Ljudi koji ga potiču, koji znaju da ljubav, smijeh, igra i trud rađaju fenomenalne i čudesne stvari. Ljude koji će se više veseliti njegovim malim koracima unaprijed, umjesto neprestano govoriti o tome što Jan nije i što ne može. I uvijek ću im biti zahvalna i iskoristiti svaku priliku da svoju zahvalnost i pokažem. Iako su i oni na dobitku, znaju, zato su i tu.

I zato se priključujem obiteljima djece s Down sindromom i podizanju svjesnosti o Down sindromu. Podizanju svjesnosti o njihovim mogućnostima, o njihovim postignućima, o njihovim veselim i radosnim danima i trenucima unatoč kromosmu viška koji ih pokušava opstruirati. I unatoč svim onim uglavnom negativnim predviđanjima.

Želim podijeliti dobru priču. Jer imamo dobru priču.

I želim gledati i slušati dobre priče. Jer one nas inspiriraju, one nas motiviraju i one su nam vjetar u leđa.

Od kada imamo Jana, grlimo se čvršće, smijemo se jače, volimo se više.

Jan je voljen i to je sve što mu treba.

A i mi smo voljeni, i nama je to sve što nam treba.

Ispalo je nekako uzajamno. I samo se širi i umnožava..kako to obično s ljubavlju biva!

Janova mama