Prisutnost
Kad dođe ona velika tuga, tuga koju nitko ne želi, a koja se samo desi u trenutku i u sekundi promijeni sve, obično ne znamo kako da podržimo. Ne pronalazimo prave riječi, ne znamo što nam je činiti. Ostanemo postrani jer mislimo da će netko drugi utješiti bolje. Možda ne želimo dodatno podsjećati na bol. A pravih riječi nema. I naše podsjećanje na bol onoga koji se u boli nalazi, njemu će dati osjećaj da je vidljiv i da netko o njemu brine. S podsjećanjem mu priznaješ pravo na njegovu bol i pokazuješ da suosjećaš s tom boli. Jednostavno razumiješ iako je teško.
Kad je mene snašla tuga, žalostila su me i moja očekivanja od drugih. Onih rekli bismo bliskih, od kojih očekuješ da će nešto napraviti, bilo što. Danas sam u miru s tim. S očekivanjima. Razumijem bolje. Jer sam bila i u onoj drugoj poziciji. Poziciji ostanka bez riječi u tuzi druge osobe. Zato vjerujem da je i veći broj ljudi u našim životima prolazio kroz slično stanje. Jednostavno nisu pronalazili riječi ni način.
Što su radili oni koji su me osnažili, zbog kojih mi se srce i u tuzi osmjehnulo i pronašlo volju? Oni koji su me naučili kakva želim biti? Jednostavno su bili tu, dolazili su, zvali su, slali su poruke, neke su bile i obični „stickeri“ sa značenjem „u mislima ste nam“, doputovali su iz drugog grada, čuvali su Jana kao da je najveće blago na svijetu, smiješili mu se, ljubili ga, mazili, govorili koliko je predivan.
Ima i onih par koji su me zadužili za života. Moja i Markova mama bile su uz mene neprekidno, svaki dan, tri godine. A sestra i teta dan za danom su, i tako danima, sjedile na rubu kreveta, svaku večer, dok sam ja plačući dojila i uspavljivala svoje dijete. Jana kojeg sam od prve sekunde života beskrajno voljela i ne mogu riječima opisati koliko sam brinula o njegovom zdravlju, ali sam itekako tugovala za djetetom o kojem sam maštala, a koje nisam dobila. Ništa nisu govorile, samo su tamo sjedile. Slušale moje brige o budućnosti i životu kojem je kraj. Možda su koji put i zaplakale. Vjerojatno puno više poslije. Ne znam, sve mi je u magli. Oči i um su mi bili zamagljeni. Od suza, briga, od straha. Vjerujem da nema strašnije stvari nego gledati nekoga koga voliš beskrajno, u očajanju, tuzi i boli. I osjećati nemoć kako da ju ublažiš, makneš, izbrišeš, olakšaš. Zato im se divim.
Naučile su me kako razumjeti bez riječi, bez osuđivanja, bez komentara. Kako podržati tako da su „samo“ tu. Naša obitelj je uz ogromnu podršku i prisutnost prekrasnih ljudi prošla kroz proces tugovanja. Proradili smo i dozvolili si osjetiti i pokazati sve one teške osjećaje i došli smo do kraja. Do prihvaćanja novog obiteljskog i životnog puta.
Bojim se da mnogi možda nemaju tu privilegiju.
Tuga baš ne daje izbora, ne pita kad će, gdje i koga zaskočiti. Zato zapamtite, iako svatko tuguje na svoj način, nemojte pristati na odgovor „ne trebam“, „dobro sam“ i „sve je ok“. I nisu vam potrebne nikakve riječi. Budite tu, jer i „samo“ biti tu, sjediti i ništa ne govoriti, nekome će možda spasiti život. Premda vam bio i samo poznanik.
Janova mama
