Postanem nekako sjetna uoči Janovog rođendana. Kamo vrijeme žuri?
Prisjećam se svega. Uvijek mi u glavi zvoni pitanje koje je posredno došlo do mene. „Pa kaj se nije testirala? Mogla ga se riješiti na vrijeme.“
I ne, ne osuđujem. Samo razmišljam. Iscjeljujem se.
Što bi bilo da sam imala izbor?
Pitala sam se. Možda prečesto. Možda sam i zato sanjala.
Bila sam u jednoj bolničkoj sobi, velikoj, ogromnoj. Sobi u kojoj je bilo stotinu beba, tek rođenih.
Prekrasnih beba, rumenih, debeljuškastih. Umotanih, utopljenih. I sad osjećam njihov miris. Snažno.
Moj najdraži miris.
Bila je gužva. Dolazile su mame i odlazile. S bebama.
Stajala sam tamo, na ulazu u tu sobu i promatrala. Zbunjena. Nekako uzbuđena, a opet uplašena.
Tamo u kutu bila je ta jedna beba. Mala, sićušna, krhka. Onako, malo postrani. Kao da nije pri ruci da
dođe na red. Možda malo odbačena. Mirna. Gotovo nepomična. Ušuškana.
Iako sklopljenih, vidno drugačijih očiju. Drugačija od svih. Djelovala je samo. Usamljeno.
Osjećam taj osjećaj tako izražajno. Stegnuo mi je srce. Suze su mi samo tekle.
I teku. Osjećaj da sam u mnogim momentima i sama bila usamljena i neuklopljena. Neukalupljena.
Uzela sam ga u naručje i čvrsto zagrlila. Duboko pomirisala maleni vrat.
Ne znam što je bilo dalje. Vjerojatno sam se probudila. I dobila sam svoj odgovor.
Dovela sam ga u dom u kojem će uvijek imati sigurnost, zaštićenost, obilje ljubavi, nježnosti i bliskosti
svoje obitelji.
Razmišljam o tome kako često čujem da djeca prije nego se rode odaberu svoje roditelje i životni put koji moraju iskusiti i proći među nama.
A ja više nisam sigurna. Nisam sigurna, maleni moj, tko je koga odabrao?
Možda ipak ja tebe?
I opet bi tako. I opet. Uvijek.
Samo zbog ovog dodira i anđeoskog osmijeha koji daje toliko mira.
Neopisiva je to ljubav. Ljubav jača od stigme koju nosiš na svom licu.
Maleni moj Jan, voljen si više nego možeš zamisliti. Nego bilo tko može zamisliti.
Dao mi je smjer.
I sigurno bih opet tako. Odabrala.
Narcisa Jembrek
